Ustavna tipologija, npr. na osnovu kriterija regulativnih normi razlikuje između formalnog i materijalnog ustava, na osnovu kriterija pismenog fiksiranja ustavne povelje između pisanih i nepisanih ustava, na osnovu kriterija promjene između krutih i mekih ustava, na osnovu kriterija ustavotvorca između narodnih, paktiranih i oktroiranih ustava, na osnovu obima reguliranja između kodificiranih i nekodificiranih ustava, na osnovu stepena stvarne primjene između realnih, deklarativnih i fiktivnih ustava. Takva tipizacija smješta konkretan ustav u određeni doktrinalni kontekst kako bi se odredila pozicija ustava u koordinatama teorijskih idealtipova. One ne govore ništa ili, u najboljem slučaju, sadrže vrlo malo informacija o sociološkom supstratu države i obrazovanju političkog jedinstva na pozadini visoko normativiziranog političkog akta kakav
je ustav.
Moderna demokratska država je postala element globaliziranog industrijskog društva. U procese obrazovanja jedinstva države i državne volje ulaze i „globalni“ konflikti, ali tako da oni upravo ovdje, u državi, moraju biti „izneseni“ i „prerađeni“. Ako su društvene grupe uzajamne konflikte ranije iznosile unutar ili izvan čvrstih okvira državnog uređenja, danas se njihova nastojanja
i očekivanja odnose neposredno na državnu vlast i na njen centar, naime, na državu koja, i kojom se, vlada i upravlja. Politička sukobljavanja su ranije bila domen ograničenih slojeva, ona su otvaranjem opšteg izbornog prava, koje im osigurava uticaj, postala domen masa. Država više ne podrazumijeva postojanje samo jednog ili jedinstvenog subjekta vladavine. Doda li se znanstveni, tehnički i industrijski razvoj, koji ide ruku podruku sa porastom stanovništva, promjenama uslova života specijalizacijom i raspodjelom rada i njihovim posljedicama po uzajamnu ovisnost, primjećuje se
porast državnih zadataka koji vodi „pluralizaciji“ i „demokratizaciji“ države. Sve to stavlja državu pred nove zadatke. Budući da moderni privredni, socijalni i kulturni život iziskuje „brigu za blagostanje“, socijalna sigurnost i pomoć se razumijevaju kao najvažniji zadatak države. Danas nije moguće zaobići ovaj aspekt.
On je, međutim, značajan i za karakterizaciju jednog ustava, budući da se na pitanje šta jeste „ustav“ može i mora odgovoriti na osnovu zadataka i funkcija koje ustav ima u stvarnosti konkretnog života. U ustavnom aktu se sastaju društveni život, političko jedinstvo i pravno uređenje. Od te se tačke
karakteriziranje Aneksa 4 ne pojavljuje naprosto kao podvođenje ovog akta pod jedan doktrinalni tip prema unaprijed izabranim kriterijima, nego kao ustanovljavanje socijalne supstancije konkretnog ustavnog uređenja, kako se „država“ ne bi izolirala od sopstvene sociološke supstance.
Prema tome, karakterizacija Aneksa 4 će prevazići okvir čisto akademskog uobličavanja socijalne stvarnosti, koje bi bilo samo sebi svrha i koje se ne dotiče konkretnih problema, samo ako polazi od stvarnosti historijski uvjetovanog konkretnog života. Ovdje se u tom smislu moraju u sâm analitički
centar postaviti konkretna politička praksa, legitimacioni mehanizmi i vrsta normativnog uređenja koje u cjelinu stvarnosti ljudskog života uvezuje mnoštvo konkretnih interesa, težnji i ponašanja. Karakterizacija koja slijedi pred sebe stavlja upravo takav zadatak.
Ona može biti bitna zbog dva dodatna razloga. Bosanskohercegovački
ustavni model je utvrđen u formi međunarodnog ugovora. Riječ je o presedanu
koji omogućuje međunarodnopravni prodor u jedan prostor koji je –
upravo u smislu međunarodnog prava (član 2 br. 4 i član 2 br. 1 i 7 Povelje
UN) – zaštićen kao područje ekskluzivno državne odgovornosti. Budući da
je bosanskohercegovačko ustavotvorstvo trebalo ostvariti dva osnovna cilja,
naime, očuvati mirotvorne, samoreproduktivne i samoodržive osnove državi
koja se nalazila pred nestankom i uspostaviti modelski primjer za slične
situacije, neophodno je postaviti pitanje njegove uspješnosti i poopćivosti.
Upotrebljiv odgovor je u uskoj stvarnoj ovisnosti sa karakterističnim mjestima
bosanskohercegovačkog modela. Na takvim se „mjestima“ normativni
obrazac ustavnog akta (Aneksa 4) potvrđuje u konkretnoj životnoj primjeni i
političkoj praksi.
Osim ovoga, postoji i drugi razlog koji se razaznaje kao konkretno pitanje
obima i vrste reforme postojećeg ustavnog modela. Budući da se dijagnoza
bosanskohercegovačkog društvenopolitičkog stanja svodi na „opštu krizu“, to
se vrsta i razmjeri ovakve krize dovode u direktnu vezu sa ustavnim modelom.
Dok bi se kao nesporan morao uvažiti zahtjev za njegovom promjenom,
ostaju sporni tip i obim promjene: amandmansko dotjerivanje dejtonskog
modela ili potpuno novi ustav. Podsjetimo li se na brojne inicijative, okrugle
stolove i naučne skupove iza kojih nakon 2004. godine ostaje nedvosmislen
zahtjev da se promijeni ili ukine dejtonski ustav kako bi se nadomjestio drugim
ustavnim modelom, pokazaće se stvarni razmjeri ustavne krize.
Krizni trend dokumentira i gola statistika događaja: od dramatičnog pokušaja
„hrvatske samouprave“ preko površnih opservacija „Centra za sigurnosne
studije“ do objavljivanja ustavnih prijedloga u sedmičnoj štampi, privatnih
promocija ustavnih nacrta ili najava međunarodnih funkcionera, inače nesklonih
promjenama. Nužnost promjena su nagovještavala i upozorenja da
Republika Srpska predstavlja nepromjenjivu činjenicu. Ovdje nije riječ o
naučnom stavu, nego o onom tipu političkih parola koji dokumentira prikrivenu spoznaju o neophodnosti ukidanja entiteta – onako kako je, npr., snaga
zaklinjanja u „jedinstvenu, suverenu i nedjeljivu Republiku BiH“, obrnuto
proporcionalno, dokumentirala njen nestanak.
Izvjestan red je unio stav Evropske unije s polovine 2005. godine, da je
sadašnje uređenje BiH neprihvatljivo. Nakon konferencije u Briselu (12/13.
novembar 2005) o nadogradnji Dejtonskog ustava, a zatim vašingtonskog
skupa u organizaciji američkog Instituta za mir, krajem novembra 2005.
su uslijedili sarajevski pregovori vodećih političkih partija o obimu i vrsti
promjena Aneksa 4. Rezultat je postao vidljiv u martu 2006. godine, kada
je Predsjedništvo „Odlukom o utvrđivanju amandmana na Ustav BiH“ (br.
01-011-398-3/06 od 25. marta 2006) Parlamentarnoj skupštini BiH dostavilo
Prijedlog Amandmana na razmatranje; Skupština je nakon kontroverzne
diskusije na sjednici od 28. aprila 2006. godine odbila amandmanske prijedloge
– za usvajanje amandmana nije postignuta većina od 28 glasova,
nedostajala su dva glasa.
Sve u svemu, čini se nespornim da je dejtonsko ustavno ustrojstvo nezadovoljavajuće.
Njegova izmjena ili zamjena iziskuje detaljniju analizu pravnih,
političkih ili ekonomskih aspekata; analizu koja je oslobođena političkih
kalkulacija ili nacionalističkih ideologema. Još jedan argument u prilog tezi
da bi karakterizacija aktuelnog ustavnog modela mogla predstavljati bitan
doprinos razjašnjenju dileme: novi ustav ili promjene postojećeg.
Nakon analize nekoliko prethodnih pitanja (u nastavku pod II), dejtonski
ustavni model će biti karakteriziran na osnovu nastanka važećeg ustava (u
nastavku pod III) i na osnovu konkretnih organizaciono-pravnih rješenja iz
Aneksa 4 (u nastavku pod IV). Tako će se dobiti skup karakteristika čije
vrednovanje omogućuje načelan stav o uspješnosti međunarodnopravnog
ugovaranja nacionalnog ustava i putevima reforme postojećeg ustavnog
modela ( u nastavku pod V).