Bosna i Hercegovina u izbornoj godini 2026.

Pri tome će biti ključno, u najvećoj mogućoj mjeri, spriječiti nedozvoljene utjecaje i izborne manipulacije – zemlja među posmatračima već duže vrijeme ima reputaciju da se izbori na različite načine manipuliraju. Zbog toga su posljednji prijevremeni izbori za predsjednika Republike Srpske od 23. novembra 2025. godine morali biti ponovljeni 8. februara 2026. u četiri uporišta nacionalističkog SNSD-a (Savez nezavisnih socijaldemokrata), i to u izbornim jedinicama Bratunac, Laktaši, Doboj i Zvornik. Naime, prilikom ponovnog brojanja glasova, izborna komisija je u 60 biračkih mjesta utvrdila odstupanja od objavljenih rezultata. Međutim, to nije promijenilo konačni ishod izbora – tijesnu pobjedu kandidata SNSD-a, dr. Siniše Karana, sa 50,5 % glasova, ispred kandidata opozicionog SDS-a (Srpska demokratska stranka), prof. dr. Branka Blanuše, sa 48 %.

Dva posljednja mandata centralne vlasti nakon izbora 2018. i 2022. godine bila su obilježena etničkim tenzijama i kontinuiranim političkim blokadama, koje su usporavale razvoj zemlje. To je kulminiralo 2025. godine, u 30. godini postojanja Bosne i Hercegovine nakon okrutnog rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, u dotad najtežoj državnoj krizi, izazvanoj neodgovornom, separatističkom politikom rukovodstva SNSD-a i njegovih koalicionih partnera u Republici Srpskoj (DEMOS, DNS, SP, SPRS, US). Ovi partneri omogućavaju SNSD-u, koji je sam na izborima za Narodnu skupštinu Republike Srpske osvojio svega 34,6 %, stabilnu dvotrećinsku većinu.

Prevazilaženje državne krize

Državna kriza započela je 7. jula 2023. godine. Tada je predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik (SNSD), potpisao dva zakona prema kojima odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, bivšeg njemačkog saveznog ministra Christiana Schmidta, ne bi važile na teritoriji Republike Srpske. Dana 26. februara 2025. godine Sud Bosne i Hercegovine osudio ga je zbog toga na godinu dana zatvora i šestogodišnju zabranu političkog djelovanja. Dodik je potom zaprijetio podjelom Bosne i Hercegovine ukoliko presuda ostane na snazi. Podršku je dobio od ruskog predsjednika Vladimira Putina, iz Srbije, ali i iz Mađarske. Nasuprot tome, Njemačka i Austrija su 3. aprila 2025. godine uvele zabranu ulaska Dodiku. Evropska unija i Sjedinjene Američke Države stale su iza teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, osudile Dodikovo djelovanje kao neprihvatljivo i pozvale ga na povlačenje spornih poteza.

Izvršenje presude, međutim, zasad nije bilo moguće, budući da su Dodika štitili policijski službenici Republike Srpske, zbog čega je u slučaju njegovog hapšenja prijetila nasilna unutrašnja eskalacija. Ipak, Dodik je uložio žalbu na presudu, čime je pokazao da u načelu prihvata nadležnost suda. Dana 1. augusta 2025. godine Apelaciono vijeće Suda Bosne i Hercegovine potvrdilo je presudu. Izdržavanje kazne zatvora Dodik je izbjegao uplatom novčane kazne. Dana 6. augusta 2025. godine Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine utvrdila je prestanak njegovog mandata, a žalba na tu odluku odbijena je 18. augusta 2025. godine.

Politička neizvjesnost potrajala je do 18. oktobra 2025. godine, kada je za vršiteljicu dužnosti predsjednice Republike Srpske izabrana Ana Trišić-Babić, bliska saradnica Milorada Dodika. Time je, nakon više od dvije decenije, okončana politička era Milorada Dodika: od 1998. do 2001. i od 2006. do 2010. godine obavljao je funkciju predsjednika Vlade Republike Srpske, od 2010. do 2018. bio je predsjednik Republike Srpske, zatim do 2022. srpski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a potom ponovo predsjednik Republike Srpske. Ipak, Dodik je do danas zadržao funkciju predsjednika SNSD-a kao ključnu političku bazu moći, kao i svoju separatističku retoriku. Na kraju se, uprkos svim ranijim prijetnjama, ipak povinovao institucijama Bosne i Hercegovine na državnom nivou i međunarodnom pritisku. Zakoni u Republici Srpskoj koje je osporio Ustavni sud Bosne i Hercegovine u međuvremenu su povučeni.

Stranački sistem i koalicione vlade

Vodeće političke stranke su:

1. konzervativna Stranka demokratske akcije (SDA), pretežno zasnovana na podršci muslimanskih Bošnjaka, koja je na izborima 2022. i 2018. godine osvojila 17,2, odnosno 17,01 % glasova; njen predsjednik od 2015. godine je Bakir Izetbegović (69);
2. srpsko-nacionalistički Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), sa 16,3, odnosno 16,03 % osvojenih glasova na posljednjim izborima; stranku od njenog osnivanja 1996. godine predvodi Milorad Dodik (67);
3. demokršćanska Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ BiH), koja je na posljednjim izborima osvojila 8,8, odnosno 9,05 % glasova; njen predsjednik od 2005. godine je dr. Dragan Čović (69);
4. multietnička Socijaldemokratska partija (SDP), sa 8,2 i 9,08 % osvojenih glasova na izborima 2022/2018; na njenom čelu je od 2014. godine Nermin Nikšić (65), koji je ujedno i premijer Vlade Federacije Bosne i Hercegovine;
5. konzervativna (ranije ultranacionalistička) Srpska demokratska stranka (SDS), koja je na izborima 2022/2018 osvojila 7,1, odnosno 9,8 % glasova; od kraja 2025. godine predvodi je profesor elektrotehnike dr. Branko Blanuša (55).

Pored toga, postoji niz manjih stranaka koje su se dijelom izdvojile iz vodećih političkih partija. Među njima značajnu ulogu ima Trojka, savez koji čine socijaldemokratski SDP (8,2 % 2022), bošnjačko-konzervativna NiP (Narod i pravda, 5 % 2022) i liberalna NS (Naša stranka, 3,1 % 2022), budući da učestvuje u koalicionim vladama kako na državnom nivou, tako i u Federaciji. U Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Trojka je sa deset od 42 mandata najjača politička snaga, ispred bošnjačke SDA sa devet mandata; slijede srpski SNSD sa šest i hrvatski HDZ BiH sa četiri zastupnika.

Značajno je da su dvije od pet vodećih stranaka, bošnjačka SDA i hrvatski HDZ BiH, pridruženi članovi Evropske narodne stranke (EPP), odnosno pripadaju evropskoj porodici kršćansko-demokratskih i građansko-konzervativnih stranaka, koja čini najveći klub u Evropskom parlamentu. Srpska Partija demokratskog progresa (PDP, 4,6 % 2022) također je pridruženi član, kao i mala hrvatska HDZ 1990 (2,6 % 2022). Srpska SDS bliska je Evropskoj narodnoj stranci.

Od decembra 2019. do januara 2023. godine zemljom je upravljala koalicija koju su činili srpski SNSD, koji je davao predsjedavajućeg Vijeća ministara, bošnjačka SDA i hrvatski HDZ BiH. Manji partneri bili su Demokratska fronta (DF, 5,81 % 2018), nastala odvajanjem iz socijaldemokratskog bloka, srpsko-konzervativni Demokratski narodni savez (DNS, 4,18 % 2018) i Socijalistička partija (SP, 1,89 % 2018).

Nakon izbora 2. oktobra 2022. godine ovu vladu zamijenila je koalicija koju čine hrvatski HDZ BiH, koji sada sa Borjanom Krišto daje predsjedavajuću Vijeća ministara, srpsko-nacionalistički SNSD i socijalno-konzervativno-liberalna Trojka (SDP, NiP i NS). Kao dodatni partneri učestvuju DEMOS (Demokratski savez, 1,93 % 2022), nastao odvajanjem iz DNS-a, te konzervativna Ujedinjena Srpska (US, 1,56 % 2022), nastala odvajanjem iz SDS-a. Koalicija, dakle, obuhvata ukupno sedam stranaka.

SDA, kao glavna politička predstavnica Bošnjaka, koja je u periodima od 2002. do 2007. i od 2015. do 2019. godine držala poziciju predsjedavajućeg Vijeća ministara, time je prvi put nakon dvadeset godina ostala izvan vlasti. Nasuprot tome, HDZ BiH kontinuirano učestvuje u vlasti od kraja 2002. godine. Najkasnije s početkom državne krize 2025. godine, rad vlade je u velikoj mjeri blokiran. Funkcija ministra sigurnosti od tada je također upražnjena, nakon što je njen dotadašnji nosilac Nenad Nešić iz DNS-a, koji je u vladi bio na prijedlog SNSD-a, krajem 2024. godine uhapšen zbog korupcije.

Nova koalicija sa bošnjačkom SDA kao najvećom parlamentarnom frakcijom trenutno nije moguća, jer SDA, imajući u vidu predstojeće izbore i svoje isključenje iz vlasti 2022. godine, odbija učešće u vlasti. Ipak, parlamentarna većina bez srpskog SNSD-a u Predstavničkom domu, kao prvom domu parlamenta, potencijalno bi bila moguća uz podršku srpskih opozicionih stranaka PDP, SDS, ZPiR, kao i DF-a ili NES-a iz Federacije. Međutim, u Domu naroda SNSD sa tri od pet delegata u srpskom klubu i dalje raspolaže mogućnošću blokade, koju intenzivno koristi. Zbog toga hrvatski HDZ BiH, uprkos svemu, ostaje pri uglavnom nefunkcionalnoj koaliciji sa srpsko-nacionalističkim SNSD-om. Čak ni ispunjenje ključnog zahtjeva HDZ-a BiH – izmjena izbornog zakona kojom bi se osiguralo da hrvatskog člana Predsjedništva bira većina hrvatskih birača – za HDZ BiH nije dovoljan razlog za napuštanje koalicije. Na kraju, upravo ta neispunjena pretpostavka doprinosi homogenizaciji njihovog biračkog tijela, što je od posebnog značaja uoči predstojeće izborne kampanje.

Sukob oko tročlanog Predsjedništva

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine predstavlja kolektivnog šefa države. Sastoji se od tri člana: jednog Bošnjaka, jednog Hrvata i jednog Srbina. Prva dva se biraju neposredno u Federaciji BiH, gdje su prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013. godine Bošnjaci činili oko 70 %, a Hrvati 22 % stanovništva. Srpski predstavnik bira se neposredno u Republici Srpskoj, gdje Srbi čine 81,5 % stanovništva. Mandat traje četiri godine, uz mogućnost dva uzastopna mandata. Predsjedavanje se rotira svakih osam mjeseci. Glavne nadležnosti Predsjedništva obuhvataju predstavljanje države, vođenje vanjske politike i odbrane: zaključivanje međunarodnih ugovora, imenovanje ambasadora, komandovanje oružanim snagama te pripremu državnog budžeta. Odluke se u pravilu donose konsenzusom.

Mnogi Hrvati, koji sa oko 15 % čine najmanji od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, smatraju da su u izboru za Predsjedništvo u nepovoljnom položaju, jer hrvatski član može biti izabran i glasovima Bošnjaka, suprotno volji većine hrvatskih birača. Iako Hrvati u Federaciji čine svega 22 % stanovništva, za hrvatskog kandidata glasalo je 41,5 % birača. Tako je Željko Komšić, do 2012. socijaldemokrata (SDP), a potom član Demokratske fronte (DF), čija je biračka baza pretežno bila u izbornim jedinicama s bošnjačkom većinom, uspio 2006. i 2010. te 2018. i 2022. godine osvojiti „hrvatsko mjesto“ u Predsjedništvu, protiv kandidata hrvatskog HDZ-a BiH, koji su pobjeđivali u većinski hrvatskim izbornim jedinicama. Kandidati HDZ-a BiH koji su izgubili bili su 2006. Ivo Miro Jović, 2010. i 2022. Borjana Krišto te 2018. Dragan Čović; 2002. i 2016. godine Čović je, međutim, pobijedio kao kandidat. U tom kontekstu HDZ BiH insistira na izmjeni izbornog zakona prema kojoj bi hrvatski kandidat morao osvojiti većinu u kantonima s hrvatskom većinom.

U periodu od 2014. do 2018. godine u Predsjedništvu su djelovali Bakir Izetbegović iz bošnjačke SDA, koji je već od 2010. bio na toj funkciji, dr. Mladen Ivanić iz srpske PDP i dr. Dragan Čović iz hrvatskog HDZ-a BiH – predstavnici triju partnerskih stranaka Evropske narodne stranke (EPP), koji su relativno dobro sarađivali. Njih su do 2022. naslijedili Šefik Džaferović iz SDA, Milorad Dodik iz srpskog SNSD-a i Željko Komšić iz Demokratske fronte (DF) iz Federacije. Od 2022. godine glavne političke reprezentacije Bošnjaka (SDA) i Hrvata (HDZ BiH) više nisu zastupljene u Predsjedništvu. Umjesto toga, iz Federacije dolaze dvojica socijaldemokrata, dr. Denis Bećirović (SDP) i Željko Komšić (DF), te iz srpsko-nacionalističkog SNSD-a Željka Cvijanović. Time je Predsjedništvo, kao i vlada, bilo obilježeno podjelama i blokadama usljed separatističke politike SNSD-a.

Izbori kao prilika za iskorak

Prevladavajuća etnička dominacija, rascjepkanost stranačkog sistema i posebno nastojanja Republike Srpske da se odvoji od zajedničke države destabiliziraju zemlju i onemogućavaju nužne reforme. Tome se pridružuju rasprostranjena korupcija i klijentelizam: prema aktuelnom Indeksu percepcije korupcije organizacije Transparency International, Bosna i Hercegovina sa 34 boda zauzima 109. mjesto, što predstavlja pogoršanje od osam bodova u odnosu na stanje prije dvanaest godina, kada je bila rangirana na 72. mjestu. U tom kontekstu analitičari u zemlji govore o „zarobljenoj državi“: najprije dolaze interesi pojedinca, zatim partije i vlastite etničke grupe, a tek na kraju – ako uopće – interesi države.

Kako je u takvim okolnostima moguć iskorak? Kako prevazići brojne blokade? To je moguće samo ako se uspije preokrenuti postojeći poredak prioriteta: najprije država, zatim partija odnosno etnička grupa, pa tek potom pojedinac – što podrazumijeva generacijsku smjenu i promjenu političke kulture. Vladin eksperiment koji od 2023. godine čine Trojka i hrvatski HDZ BiH sa srpsko-nacionalističkim SNSD-om Milorada Dodika, koji je od jeseni 2021. zauzeo radikalniji separatistički kurs, doživio je neuspjeh. Time je dodatno doprinio produbljivanju političke krize i nazadovanju zemlje. Od toga će na izborima vjerovatno profitirati bošnjačka SDA. Da li će opozicija u Republici Srpskoj, često zanemarena u javnosti, uspjeti okončati dominaciju SNSD-a, ostaje neizvjesno, ali je svakako moguće, što je pokazao i tijesan rezultat posljednjih prijevremenih predsjedničkih izbora.

Predstojeći izbori barem pružaju priliku da nova vlast postavi jasne reformske prioritete i pokrene zemlju naprijed. Partnerske stranke Evropske narodne stranke već sada bi, zajedno sa socijaldemokratima ili sa Trojkom, imale većinu za formiranje koalicije na nivou Bosne i Hercegovine. Čak i bez hrvatskog HDZ-a BiH bila bi moguća vlada sa Trojkom. Međutim, ostaje pitanje da li bi bilo politički razborito isključiti glavnog predstavnika Hrvata, kao što je to ranije učinjeno sa SDA. Radi osiguranja političke funkcionalnosti bilo bi, međutim, svrsishodno izvan vlasti ostaviti aktere koji godinama blokiraju rad institucija. Ukoliko to ne uspije, Bosna i Hercegovina će nastaviti zaostajati i ostati u stanju stagnacije ili čak regresije. Posljednje dvije godine to jasno potvrđuju i u evropskom kontekstu, što se vidi na primjeru odnosa prema Planu rasta Evropske unije i mogućnosti otvaranja pregovora o pristupanju EU. 

Bosna i Hercegovina i Plan rasta EU za Zapadni Balkan

Plan rasta usvojila je Evropska komisija 8. novembra 2023. godine. Njegov cilj je unapređenje socioekonomske konvergencije šest zemalja Zapadnog Balkana na njihovom putu ka Evropskoj uniji. Plan se zasniva na četiri stuba:

1. unapređenje ekonomske integracije u jedinstveno tržište EU;
2. unapređenje ekonomske integracije unutar regiona Zapadnog Balkana;
3. ubrzanje temeljnih reformi;
4. obezbjeđivanje dodatnih finansijskih sredstava, pored Instrumenta pretpristupne pomoći („Instrument for Pre-Accession Assistance, IPA“), za realizaciju reformi.

Za period od 2024. do 2027. godine predviđeno je ukupno 6 milijardi eura, od čega 2 milijarde u vidu bespovratnih sredstava i 4 milijarde u obliku povoljnih kredita, pri čemu je isplata uslovljena provođenjem konkretnih reformi u skladu sa dogovorenim nacionalnim reformskim planovima. Za Bosnu i Hercegovinu (BiH) prvobitno je bio predviđen iznos od 1,085 milijardi eura. To predstavlja gotovo jednu i po vrijednost aktuelnog državnog budžeta od 765 miliona eura.

Rad na reformskoj agendi, u kojem su učestvovali predstavnici različitih nivoa vlasti u BiH – državnog nivoa, dva entiteta te deset kantona Federacije – započeo je tek u januaru 2024. godine, ali su ga ubrzo blokirali predstavnici Republike Srpske. Parlamenti i javnost nisu bili uključeni u proces. Do krajnjeg roka, 30. aprila 2024. godine, mogla je biti dostavljena samo neusaglašena lista reformi, što je dovelo do brojnih dodatnih pitanja Evropske komisije. Iako je u septembru 2024. predstavljena revidirana agenda, Komisija ju je odbila kao nepotpunu. Republika Srpska i četiri kantona u Federaciji pod upravom bošnjačke SDA (Tuzlanski, Zeničko-dobojski, Srednjobosanski i Unsko-sanski kanton) spriječili su postizanje saglasnosti o predviđenih 113 reformskih mjera koje je zahtijevala Evropska komisija. Sporna pitanja odnosila su se prije svega na ulogu odluka i institucija na državnom nivou, poput Ustavnog suda, kao i na veto-mehanizme entiteta. I novi rok, 4. decembar 2024. godine, istekao je bez rezultata. Time je Bosna i Hercegovina izgubila prvu tranšu od nešto više od 70 miliona eura za predfinansiranje reformske agende. Nakon narednog roka u martu 2025. izgubljeno je dodatnih oko 38 miliona eura, što ukupno iznosi 10 % predviđenog iznosa, odnosno 108,5 miliona eura.

Zbog državne krize koju su početkom 2025. godine izazvali Republika Srpska i njen predsjednik, tek je do roka koji je postavila Evropska komisija, 30. septembra 2025. godine, nakon odluke Vijeća ministara BiH, dostavljena reformska agenda prihvatljiva za Evropsku uniju. Srpsko-nacionalistički SNSD u međuvremenu je odustao od veta. Time je, prema riječima slovenske komesarke za proširenje EU Marte Kos, otvoren put ka boljim cestama, povoljnijoj energiji, bržem internetu, besplatnim novčanim transakcijama, olakšanom romingu i drugim pogodnostima. Međutim, kako nakon toga provedba 113 reformskih mjera uglavnom nije realizovana, uskoro prijeti gubitak naredne tranše, čija je isplata uslovljena ispunjavanjem dogovorenih reformi.

Izgubljene godine na reformskom putu ka Evropskoj uniji

Šefovi država i vlada Evropske unije su se na svom samitu u Briselu 21. marta 2024. godine, dakle prije dvije godine, dogovorili o uslovnom otvaranju pristupnih pregovora sa Bosnom i Hercegovinom. Proces približavanja traje već više od četvrt stoljeća. Naime, još od 2000. godine Evropska unija Bosnu i Hercegovinu smatra „potencijalnim kandidatom za članstvo“. Kao prvi korak, 2008. godine je nakon trogodišnjih pregovora potpisan Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između EU i BiH, koji je, međutim, stupio na snagu tek 1. juna 2015. godine, nakon završetka svih ratifikacija. Bosna i Hercegovina je potom 15. februara 2016. podnijela zahtjev za članstvo u EU, ali joj je status kandidata dodijeljen tek u decembru 2022. godine.

Pristupni proces, nakon njegovog formalnog otvaranja, obuhvata usklađivanje sa pravnom stečevinom EU u više od 30 pregovaračkih poglavlja. U Bosni i Hercegovini je potrebno izmijeniti ustav i izborni zakon kako bi se uklonila diskriminacija u skladu s presudama Evropskog suda za ljudska prava. Institucija visokog predstavnika međunarodne zajednice, koja od kraja 1995. godine nadzire provođenje civilnih aspekata Dejtonskog mirovnog sporazuma i raspolaže širokim ovlastima, treba biti ukinuta kroz ispunjenje tzv. programa 5+2 u okviru pristupnog procesa. Nakon zatvaranja svih pregovaračkih poglavlja, Evropska komisija, Evropski parlament i sve države članice moraju odobriti pristupni ugovor. Poređenja radi, proces pristupanja zemalja srednje i istočne Evrope Evropskoj uniji nakon 1990. trajao je „samo“ deset do četrnaest godina i rezultirao velikim proširenjem EU 1. maja 2004. godine. Posljednja zemlja koja je pristupila EU bila je Hrvatska 2013. godine, što pokazuje da je uspješan završetak moguć. Koliko dugo pregovori mogu trajati pokazuje primjer susjedne Srbije, koja pregovore vodi od početka 2014. godine i od ukupno 34 poglavlja otvorila 22, ali je zatvorila tek dva.

Prema Eurobarometar istraživanju iz jeseni 2025. godine, povjerenje u Evropsku uniju u Bosni i Hercegovini relativno je visoko i iznosi 56 prema 39 %. Vlastitoj vladi vjeruje svega 28 %, a parlamentu 26 % građana. Za 54 % ispitanika EU ima pozitivnu sliku, dok je za 17 % negativna. U državama članicama EU pozitivna slika Unije iznosi svega 42 %. U Bosni i Hercegovini 52 % građana smatra članstvo dobrom stvari, dok ga 25 % ocjenjuje negativno. Čak 66 % ispitanika smatra da bi zemlja imala koristi od članstva, dok 31 % misli suprotno. Ipak, samo 38 % građana osjeća povezanost s EU, dok se 61 % ne osjeća povezano. Prema istraživanju Direkcije za evropske integracije BiH iz juna 2024. godine, čak 71,2 % građana glasalo bi za članstvo u EU: u Federaciji BiH 83,8 %, a u Republici Srpskoj 48,3 %. Građani Federacije, pretežno bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, u velikoj većini imaju pozitivan stav prema EU, dok se među srpskim stanovništvom u Republici Srpskoj podrška kreće oko polovine.

Za otvaranje pristupnih pregovora, koji su bili planirani kroz konferenciju EU i BiH u proljeće 2025. godine, bilo je potrebno usvojiti tri zakona kao uslov: 1) o režimu granica; 2) o zaštiti podataka; 3) o pravosuđu i Visokom sudskom i tužilačkom vijeću. Osim toga, trebalo je imenovati jednog glavnog pregovarača (a ne tri) i koordinatora za Instrument pretpristupne pomoći (IPA) kao dio finansijske podrške EU za zemlje kandidate. Zakoni o kontroli granica i zaštiti ličnih podataka su usvojeni, dok ostali uslovi nisu ispunjeni. Time su izgubljene dodatne dvije godine, a i u trećoj godini, s obzirom na predstojeće izbore i formiranje vlasti, vjerovatno neće biti napretka.

To predstavlja značajan nedostatak za zemlju i njene razvojne perspektive: vrata za pregovore o pristupanju EU su otvorena, finansijska i administrativna podrška je dostupna, ali Predsjedništvo i vlada nisu u stanju iskoristiti te mogućnosti i poduzeti potrebne korake.

Koliki je obim potrebnih reformi pokazuje, između ostalog, Bertelsmannov transformacijski indeks za 2024. godinu, koji globalno analizira procese transformacije u oblasti demokratije i tržišne ekonomije. Bosna i Hercegovina se među šest zemalja Zapadnog Balkana u segmentu političke transformacije svrstava u kategoriju „teško defektne demokratije“, dok se u pogledu upravljanja, koje je ocijenjeno kao „slabo“, nalazi na posljednjem mjestu. U oblasti ekonomske transformacije, koja je ocijenjena kao „ograničena“, Bosna i Hercegovina zauzima pretposljednje mjesto, ispred Kosova. Upravo poređenje sa državama članicama EU, Slovenijom i Hrvatskom, koje se ubrajaju u „konsolidovane demokratije“ sa „dobrim upravljanjem“ i ekonomski u „visoko razvijene“ zemlje, jasno pokazuje šta bi i u Bosni i Hercegovini bilo moguće postići, kada bi postojao zajednički politički konsenzus za provođenje neophodnih reformi.